Anči Der Weg (m)einer Liebe ((Anči, put jedne(moje) ljubavi)) je pretežno knjiga o mojoj(jednoj)
velikoj ljubavi prema Hrvatskoj. To je put moje ljubavi koji je počeo 1980. godine kao dijete i
liječenje u toplicama u Velom Lošinju, preko
mojih putovanja i iskustva proteklih godina, do ispunjenja mog sna o životu tamo.
Raj djece DDR-a: Lječilište Veli Lošinj – Moja Hrvatska – Sudbina u Slavoniji
U svojoj knjizi opisujem početak svoje ljubavi prema Hrvatskoj. Kako mi je prvi puta 1980.
kao djetetu bivšeg DDR-a bilo dozvoljeno putovati u bivšu Jugoslavijiu i u Veli Lošinj.
Sve do sredine 80-ih sam ukupno bio 4 puta tamo. Od odmora na Jadranu
potpuno sam ozdravio, i tako sam razvio duboku ljubav i zahvalnost prema toj zemlji, te joj
dugujem dobar dio svog života. Već dugi niz godina redovito organiziram
okupljanje tadašnje djece iz bivšeg DDR-a koji su bili na liječenju. Također posjećujem i bivše
zaposlenike i osoblje za njegu bolesnika. U knjizi ću pisati o tome i o svojim uspomenama iz
tog vremena.U drugom dijelu opisujem kako sam tijekom posljednjih 20 godina gotovo u
cijelosti obišao Hrvatsku. Koja su se prijateljstva razvila u tome razdoblju. Knjiga prikazuje
dojmove u moj život i kako je Hrvatska sve više postala moj dom. Gdje putujem
gotovo 10 puta godišnje i svaki svoj povratak u Njemačku prate suze u mojim očima. Tu je i
mali individualni vodič za ljude koji žele doživjeti ovu lijepu zemlju i koji ne žele odmor
provesti isključivo u jednom od brojnih hotela duž Jadrana. Opisujem ono što mi se naročito sviđa u Hrvatskoj. Raznolik krajolik sa posebice
ljubaznim ljudima. Jednostavni, autentični i pošteni ljudi sa srcem na pravom mjestu. To je istinska Hrvatska, daleko od turističkih središta,
to me toliko fascinira želim zauvijek živjeti ondje.
Ono što je počelo sa mojim oporavkom u Velom Lošinju završava sa sudbinom u Slavoniji. "Nikada neću zaboraviti korijene koji su me doveli do Slavonije - Garavuše, a posebno Anamarija". Stvarna životna priča u mojem novom domu, Kutjevu i Požegi. Želim što više moguće sudjelovati
i osjetiti svakodnevni život tamo. U mjestima koja su za mene i nakon 33 godina najfascinantnija u cijeloj Hrvatskoj. Gdje je istinska Hrvatska i
gdje najljubazniji Hrvati žive. Gdje je život težak, ali iskren, gdje ljudi i dalje moraju naporno raditi za svojih nekoliko Kuna. Gdje ljudi imaju malo,
ali i to malo rado i od srca dijele. Volim te ljude ovdje, suosjećam sa njima. Uz njih želim živjeti. Njihove brige i problemi su postali i moji.
Svugdje u Hrvatskoj imam dobrih prijatelja. Oni su mi pomagali, ne samo u posljednjim godinama, nego i uveliko u pripremi mog projekta.
Želio bih iskoristiti ovu priliku da zahvalim svima od srca i veselim se divnom boravku u Hrvatskoj. Međutim, posebno zahvaljujem svojoj dragoj supruzi Simone. Bez njezine pune podrške i tolerancije to ne bi postalo ono što sada je, ostvarenje mog životnog sna.
